Istanbul

Istanbul (novogrčki: Κωνσταντινούπολη, turski: İstanbul, od grčkog εις την πολιν (= "u grad"), latinično: Konstandinoúpoli, na srpskohrvatskom se još naziva ili nazivao Carigrad i Konstantinopol), grad smješten na Bosporskom tjesnacu, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava - rimskog (330.-395.), bizantinskog (395.-145.3) i otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njenim glavnim gradom. Ovo je najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i gospodarsko središte.

Grad je izabran za Europski grad kulture za 2010. godinu, zajedno sa Pečuhom u Mađarskoj i Essenom u Njemačkoj.

[uredi - уреди] Imena grada

Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti iz Megare je Bizantion (grčki: Βυζάντιον, latinično: Byzantion, latinski naziv: Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina.

Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim (latinski: Secunda Roma, grčki: Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća se koristi i naziv Novi Rim (latinski: Nova Roma, grčki: Νέα Ρώμη).

Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili Konstantinopolis (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski naziv: Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru se obično koristio samo naziv „Grad” (starogrčki: ἡ Πόλις, latinično: hē Polis, novogrčki: η Πόλη, i Poli).

U islamskom svijetu je grad bio poznat pod nazivima - arapski: القسطنطينية, latinično: al-Qusṭanṭiniyah, osmanski turski: قسطنطينيه, latinično: Kostantiniyye. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, ovo je bilo službeno ime u osmanskom turskom jeziku, te se je koristilo do pada Carstva 1923. godine. U perzijskom i arapskom jeziku su se također prije koristili i nazivi kao Rūmiyet al-kubra (Veliki grad Rimljana) ili Taht-i Rūm (Prijestolnica Rimljana) i sl.

Naziv İstanbul se prvi put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim, pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη" , što znači „u gradu”. Ovaj se naziv koristio u govornom jeziku i prije osmanskog osvajanja grada, te se tako koristio i za vrijeme osmanske vladavine, premda je službeni naziv bio قسطنطينيه, (Kostantiniyye). Nakon stvaranja Turske Republike 1923. godine, ovaj je naziv proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtjevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva kao Konstantinopol ili Carigrad. Također se ponekad koristio i naziv Stambul, što je ukinuto proglašenjem novog službenog naziva. U 17. i 18. stoljeću se neko vrijeme paralelno uz službeni osmanski naziv Kostantiniyye, koristio i naziv İslambol ili İslambul u nekim djelima i dokumentima. Kao i Bizantinci, i Turci su u otomansko vrijeme dodavali gradu neka počasna imena, kao: Dersaadet (در سعادت 'Vrata blagostanja'), Derâliye (در عاليه) ili (Bâb-ı Âlî باب عالی 'Visoka ili uzvišena porta'), ili Pâyitaht (پایتخت, 'Stolica prijestolja'), koja su obično označavala vlast.

U istočnim i južnim slavenskim jezicima, pa tako i u sprpskohrvatskom se prije koristio ili se još koristi naziv Carigrad (staroslavenski jezik: Цѣсарьградъ, crkvenoslavenski: Царьгра̀дъ, ruski jezik: Царьгра́д, bugarski jezik: Ца̀риград, ukrajinski jezik: Царгород, zapadni južnoslavenski jezici: Цариград, tj. latinično: Carigrad. Ovaj naziv je spoj slavenskih riječi „car” i „grad”, te vjerojatno dolazi od grčkog izraza Βασιλέως Πόλις (latinično: Basileus Polis), što znači „grad cara” (ili kralja). Također, ovo ime je prešlo i u rumunjski jezik u obliku Ţarigrad.

Srednjovjekovni Vikinzi, točnije Varjazi su, za ovaj grad, koristili staronordijsko ime Miklagarðr (od mikill 'veliko' i garðr 'grad'). Ovo ime se koristi i danas u islandskom jeziku u obliku Mikligarður.

Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv „İstanbul”, mnogi jezici još uvijek koriste tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku, grad još uvijek naziva Κωνσταντινούπολη (Konstantinupoli), na armenskom Bolis, na hebrejskom קושטא (Kušta) itd. Tako se i u srpskohrvatskom može koristiti naziv „Carigrad”.

[uredi - уреди] Povijest

[uredi - уреди] Bizantion

Glavni članak: Bizantion

Bizantion (starogrčki: Βυζάντιον, latinski: Byzantium, novogrčki: Βυζάντιο) je bilo kolonijalno naselje Grka iz Megare iz 667. p.n.e., koje je dobilo ime po njihovom kralju Bizi (grčki: Βύζας, Βύζαντας).

Nakon svrstavanja sa Pescenijem Nigerom, protiv Septimija Severa, grad je bio pod rimskom opsadom, te je pretrpio znatnu štetu 196. godine. Septimije Sever je obnovio grad, koji je ubrzo opet bio u usponu.

[uredi - уреди] Bizantsko Carstvo

Glavni članak: Bizantski Carigrad

Umjetnikov doživljaj Carigrada

Položaj Bizantiona je motivirao Konstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski: Nova Roma) tj. Konstantinopola (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski: Constantinopolis). Po legendi, proročanski san mu je pokazao položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva ili Bizantskog Carstva, sve do njegovog pada 1453. godine.

Povoljan položaj grada između Europe i Azije, je bio vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz Sredozemnog mora u Crno more.

Carigrad je kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvali i Poli („Grad”), budući da je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine, grad su osvojili i opljačkali križari u Četvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojili Nicejanci 1261. godine, pod vodstvom Mihajla VIII. Paleologa.

Padom Rima i Zapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas povijesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin je uveden tek u 18. stoljeću). Ovo carstvo je imalo grčku kulturu, te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja sa rimskom Crkvom. U ovom carstvu se nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođe Pravoslavne crkve.

[uredi - уреди] Osmansko Carstvo

Glavni članci: Osmansko Carstvo i Pad Carigrada

Nakon opsade duge 53 dana, 29. svibnja 1453. godine, sultan Mehmed II. Osvajač je ušao u Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegov top. Carigrad je, 1453. godine, postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.

Veliki bazar i Palača Topkapı su podignuti nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno sa pripadajućim školama i kupalištima. U grad je naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od Židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz svih dijelova Carstva.

Za vladavine Sulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. Arhitekt Sinan je u gradu napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija također doživljava procvat.

Sufisti, koji su u to vrijeme bili vrlo rašireni po islamskom svijetu i koji su imali veliki broj slijedbenika, te sudjelovali u osvajanju grada, su se doselili u grad. U osmansko vrijeme u gradu je bilo aktivno preko 100 tekija. Veliki broj ovih tekija postoji i dan danas, neke u obliku džamija, a neke kao muzeji, npr. Cerrahilik (Cerrahiyye, osmanski turski: ﻰﺣﺍﺮﺟ), tekija u Fatihu, džamije i turbe Sünbül Efendi i Ramazan Effendi, također u Fatihu, Galata Mevlevihane u Beyoğluu, Yahya Effendi tekija u Beşiktaşu, te Bektaši (Bektaşi) tekija u Kadıköyu, koja alevijskim muslimanima služi kao cemevi (okupljalište).

[uredi - уреди] Republika Turska

Glavni članak: Turska

Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad je premješten iz Carigrada u Ankaru. Službeno ime grada je promjenjeno iz Konstantiniyye u Istanbul.

U ranim godinama nove države, Istanbul je često zanemarivan u korist novog glavnog grada, ali u 1950-ima i 1960-ima grad doživljava veliki arhitektonski procvat. Grad sa nekad brojnom grčkom zajednicom, se je pokušao odreći svog grčkog porijekla u Istanbulskom pogromu 1955. godine, kada je veliki broj Grka napustio Tursku i odselio se u Grčku.

U 1950-ima, vlada Adnana Menderesa je pokrenula projekte gradnje novih cesta i tvornica diljem zemlje. U Istanbulu su izgrađene široke moderne ulice, ali nažalost zbog njih su srušene mnoge povijesne zgrade unutar grada.

Tijekom 1970-ih, gradsko stanovništvo se počelo naglo povećavati, zbog migranata iz Anatolije koji su došli tražiti posao u mnogim novim tvornicama izgrađenim u gradskim periferijama. Ovaj nagli rast stanovništva je povećao gradnju kuća i stambenih zgrada, od kojih su mnoge nekvalitetno izgrađene, te su uzrok velike smrtnosti u čestim potresima koji pogađaju grad. Veliki broj sela u okolici grada se znatno proširio i postao gradska periferija.

[uredi - уреди] Zemljopis

thumb|right|275px|Satelitska slika grada na Bosporu

[uredi - уреди] Položaj

Istanbul se nalazi na južnom Bosporu, na dva kontinenta - zapadni dio je u Europi, dok je istočni u Aziji. Rukavac Zlatni rog, dijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga, nalazi se poluotok sa najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru se nalaze Prinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od 1.538,77 km². Šire područje grada, tj. provincija Istanbul se prostire na 5.220 km².

[uredi - уреди] Geologija

Istanbul se nalazi blizu sjevernoanatolijskog geološkog razloma, gdje se dodiruju afrička i euroazijska tektonska ploča. Ovaj razlom je odgovoran za mnoge katastrofalne potrese u ovom području. 1509. potres je uzrokovao cunami, koji je prešao gradske zidine te ubio više od 10 000 ljudi i uništio više od 100 džamija. 1766. godine, u potresu je uništena džamija Eyüp. 1894. godine, u potresu su uništeni mnogi dijelovi Velikog bazara. Katastrofalni potres je u kolovozu 1999. godine, ubio oko 18 000 ljudi u İzmitu, a u zimi 2001. godine, u pokrajini Afyon poginuo je 41 čovjek. Najveći uzrok katastrofalnih posljedica u ovim potresima je nedovoljno čvrsta i prebliza gradnja. Geolozi prognoziraju vrlo jaki potres prije 2025. godine, koji bi mogao biti jak oko 7.0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici.

[uredi - уреди] Klima

Gradska klima je umjerena kontinentalna. Ljeta u gradu su vruća i vlažna, dok su zime kišovite, te ponekad sniježne. Godišnja prosječna količina padalina je 870 mm. Zbog vrlo visoke vlažnosti, temperature su puno izraženije. Prosječna maksimalna temperatura u zimskim mjesecima je između 7°C i 9°C. Tijekom zime, snijeg pada prosječno tjedan ili dva. Prosječna temperatura u ljetnim mjesecima je 28 °C.

Najtopliji mjesec u godini je srpanj sa prosječnom temperaturom od 23.2°C, a najhladniji je siječanj sa 5.4°C. Najviša zabilježena temperatura u gradu je 40.5°C u kolovozu 2000. godine, a najniža –16.1°C u veljači 1927. godine. Vrijeme je obično osjetno hladnije u istočnom Istanbulu.

Grad je poprilično vjetrovit, sa prosječnom brzinom vjetra od 17 kilometara na sat. Ljeto je najsuši dio godine, ali se ne događaju velike suše kao na zapadu, te se klima zato ne može smatrati sredozemnom.

[uredi - уреди] Raspored grada

thumb|right|200px|Panorama Istanbula thumb|200px|right|Bosporski most Istanbulski okruzi su podjeljeni u tri glavna područja:

• Povijesni poluotok na kojem se nalazi stari Carigrad se sastoji od dva okruga: Eminönü i Fatih. Ovo područje koje se naziva Stambul u kasnijem osmanskom razdoblju se nalazi na južnim obalama Zlatnog roga, koji odvaja stari grad od sjevernog dijela na europskoj strani koje se nazivalo Pera (što znači „druga strana”) u srednjevjekovnom razdoblju, a danas nosi naziv Beyoğlu. Povijesni poluotok završava sa Teodezijevim zidinama na zapadu, gdje se nalaze Zlatna vrata, zajedno sa tvrđavom Yedikule. Poluotok opasuje Mramorno more na jugu i Bospor na istoku.

• Sjeverno od Zlatnog roga je povijesni Beyoğlu (srednjevjekovna tvrđava Galata) i okrug Beşiktaş gdje se nalazi posljednja sultanova palača, uz koju su brojna bivša sela, kao Ortaköy i Bebek na obalama Bospora. I na europskoj i na azijskoj strani Bospora, nalaze se ljetnikovci (Yalı) koje su gradili bogati stanovnici.

• Četvrti Üsküdar (bivši Chrysopolis, kasnije Scutari) i Kadıköy (bivši Chalcedon) se nalaze na azijskoj strani, te su prije bili odvojeni gradovi, kao i Pera. Danas se u njima nalaze stambene i poslovne zone, te u njima živi oko trećina istanbulskog stanovništva.

Poslovni i stambeni neboderi se većinom nalaze u sjevernim područjima europske strane grada, pogotovo u poslovnim okruzima, kao Levent, Maslak i Etiler, koji se nalaze između Bosporskog mosta i Fatih Sultan Mehmet mosta.

Zbog ubrzanog rasta stanovništva grada u drugoj polovici 20. stoljeća, na gradskoj periferiji su se počeli stvarati gecekondui (turska riječ za „preizgrađeno” kojom se opisuju naselja ilegalno napravljenih građevina koja se javljaju u predgrađima velikih turskih gradova, kao Istanbul, Ankara, İzmir, i Bursa). Danas se ova naselja ruše i na njihovom mjestu se grade nove stambene zone.

[uredi - уреди] Stanovništvo

[uredi - уреди] Religije

[uredi - уреди] Kratki osvrt

thumb|200px|right|Džamija u Istanbulu Gradska slika Istanbula je oblikovana mnogim kršćanskim i islamskim sakralnim građevinama. U nekim četvrtima, primjerice u Kuzguncuku, sakralne građevine različitih religija se nalaze jedna do druge. Daleko najveći dio stanovnika se izjašnjavaju pripadnicima islamske vjeroispovijesti. Važne religijske manjine su grčki pravoslavci, armenski kršćani i sefardski Židovi.

U gradu se nalazi središte Carigradskog patrijarhata, kojem i danas pripadaju mnoge pravoslavne crkve u Turskoj i kome je priznato počasno prvenstvo u pravoslavlju. Ovdje djeluju i nadbiskup turske pravoslavne općine, armenski nadbiskup kao i turski nadrabin.

Prijedlog nekih fundamentalista o ponovnom uspostavljanju džamije u Aji Sofiji - danas muzeju, najvjerojatnije se neće ostvariti u današnjoj sekularnoj Turskoj.

[uredi - уреди] Islam

[[Slika:Whirling Dervishes.jpg|thumb|Mevlevije derviši u Istanbulu kao turistička atrakcija, travanj 2006.]] Muslimani su najbrojnija religijska skupina u Istanbulu, koja je podijeljena u više vjerskih smjerova. Najveći broj muslimana su Suniti. Oko 15% do 30% muslimana se izjašnjavaju kao Aleviti i Alaviti (govornici arapskog).

2. rujna 1925. godine, Kemal Atatürk, osnivač moderne Turske je zabranio tad vrlo brojni derviški red (tarikat). Veliki broj sljedbenika sufizma, islamskog misticizma, od tad djeluje u tajnosti, te i danas imaju svojih sljedbenika. Budući da njihova zabrana vrijedi još i dan danas, većina djeluje u obliku "kulturnih udruga".

[uredi - уреди] Kršćanstvo

Grad je sjedište ekumenskog patrijarhata, kome pripadaju neke pravoslavne crkve, te sjedište armenskog nadbiskupa, kao i nadbiskupa sriske pravoslavne (aramejske) općine. Svakodnevni život Armenaca, Grka i aramejskih manjina koji žive u Istanbulu, je oblikovan poslije Prvog svjetskog rata, diskriminacijom i odmazdom. 1942. godine, uveden je porez na bogatstvo (varlık vergisi) za sve nemuslimane, a u rujnu 1955. godine izveden je teški pogrom pod korumpiranom vladom premijera Adnana Menderesa (Istanbulski ili Rujanski pogrom).

Danas u Istanbulu živi oko 60 000 Armenaca i 2 000 Grka, također postoji i manji broj Bosporskih Nijemaca.

[uredi - уреди] Judaizam

Sefardski Židovi žive u gradu već preko 500 godina. Oni su 1492. godine pobjegli sa Iberijskog poluotoka, od kud su ih protjerali kršćani nakon pada maurskog carstva. Tada moćan sultan Bajazid II. (1481. - 1512.), je poslao veći dio osmanske flote u Španjolsku, kako bi spasio Sefardske Židove. Više od 200.000 Židova, koji nisu željeli preći na kršćanstvo su pobjegli u Tanger, Alžir, Genovu, Marseille, te poslije u Solun i na kraju u Istanbul. Sultan je dopustio naseljavanje 50.000 španjolskih Židova u Osmanskom Carstvu, te su u Istanbulu još i danas opstali Sefardski Židovi, čiji se broj procjenjuje na oko 20.000. Danas u Istanbulu možemo naći 20 sinagoga, od kojih je najvažnija Neve Şalom Sinagogu u četvrti Beyoğlu, koja je izgrađena 1951. godine. U Istanbulu je središte turskog nadrabina.

[uredi - уреди] Razvoj stanovništva

U novije vrijeme u Istanbul su se doselile mnoge nove etničke skupine, te tako u gradu postoje naselja kao: Arnavutköy (Albansko selo), Polonezköy (Poljsko selo) i Yeni Bosna (Nova Bosna).

Broj stanovnika Istanbula je narastao od 680.000, 1927. godine, na 1,3 milijuna, 1955. godine. 1975. godine, u gradu je živjelo 2,5 milijuna ljudi. Danas grad ima skoro 10 milijuna ljudi, što znači da se broj stanovnika u 30 godina povećao za četiri puta. Od 9 797 536 stanovnika, 6 486 993 živi u europskom dijelu, a 3 310 543 u azijskom dijelu grada (stanje 1. siječnja 2005.).

Zbog velike nezaposlenosti u jugoistočnoj Turskoj, mnogo ljudi se je preselilo iz tih područja u Istanbul, gdje živi većinom na gradskim periferijama (Gaziosmanpaşa, Ziya Gökalp). Migranti, većinom iz istočne Anatolije, su stigli u grad u potrazi za kvalitetnijim životom i zaposlenjem, što u većini slučajeva nisu našli. Ovo rezultira novim gecekonduom na gradskoj periferiji gotovo svake godine. Ta područja se kasnije razvijaju u naselja koja se kasnije integriraju u šire gradsko područje.

Napomena: Broj stanovnika do 1914. je procijenjen i varira oko 50% ovisno o istraživanju. Brojevi od 1927. do 2000. su dobiveni popisima stanovništva. Brojevi za 2005. i 2006. su predviđanja.

[uredi - уреди] Gospodarstvo

Istanbul je središte turskog gospodarstva, čemu doprinosi povoljan geografski položaj. Grad pridonosi sa oko 21.2% u turskom BDP-u. U Istanbulu se skuplja oko 40% ukupnih turskih poreza, te grad zapošljava petinu turskih industrijskih radnika. Od 1980. godine, rast istanbulskog BDP-a je oko 5% godišnje.

U 1990-im godinama, tursko gospodarstvo, a pogotovo Istanbul, pogodile su dvije velike gospodarske krize. Prva je bila azijska financijska kriza, koja je trajala od srpnja 1997. godine do početka 1998. Druga je bila ruska kriza od kolovoza 1998. pa do sredine 1999. koja se vrlo negativno odrazila na istanbulski izvoz, koji čini veći dio turskog izvoza. Nakon ovih kriznih razdoblja, uslijedila je postupna reorganizacija istanbulskog gospodarstva.

Potres koji se dogodio 17. kolovoza 1999. godine, te čiji je epicentar bio u İzmitu, je također prouzročio ekonomski šok u gradu. Osim materijalnih i ljudskih gubitaka, katastrofa je prouzročila pad BDP-a od 2%.

Unatoč velikim ekonomskim šokovima, istanbulsko gospodarstvo je vrlo napredno, te je grad tursko industrijsko središte i u njemu se nalaze neke od najvećih turskih tvornica. Grad, zajedno sa svojom pokrajinom proizvodi: pamuk, voće, maslinovo ulje, svilu i duhan. Među najznačajnije industrijske proizvode spadaju: tekstil, guma, hrana, metali, koža, kemikalije, elektronika, papir, alkoholna pića i dr. U gradu se također nalaze i postrojenja za sastavljanje automobila i kamiona.

Važan dio gradskog gospodarstva čini turizam. Grad godišnje posjeti oko 3 milijuna turista, te grad ima vrlo velike prihvatne kapacitete, što se tiče smještaja i ugostiteljske ponude.

[uredi - уреди] Kultura

Istanbul je mjesto mješanja raznih kultura i religija. Kao rezultat toga, u gradu možemo vidjeti mnoštvo povijesnih džamija, crkava, sinagoga i palača. Također se u gradu mogu vidjeti mnoge moderne zgrade, neboderi, trgovački centri i dr.

Dolmabahçe Sarayı	Cisterna Bazilika	Galata Tower as seen from the Bosphorus.jpg Toranj Galata koji se izdiže iznad srednjovjekovne genovske tvrđave	Küçüksu Kasrı
EgyptianObelisk.jpg Obelisk Thutmosisa III. na Hipodromu	Ortaköy džamija i Bosporski most	Resim12 026.jpg Kız Kulesi	Maslak
İstiklal Caddesi	Cevahir trgovački centar	Istanbulmetros.jpg Istanbulski metro	Kanyon.JPG Trgovački centar Kanyon
Kariye Müzesi	Kuće u Arnavutköyu	Metrocity shopping mall in Levent.jpg Ulaz u trgovački centar Metrocity u Leventu	Bosphorus Bridge on Republic Day 2006.jpg Bosporski most za Dan Republike

[uredi - уреди] Muzeji

Aja Sofija

Najpoznatiji muzeji u Istanbulu su Topkapı Sarayı (bivša Sultanova palača ili Carigradski dvor), Aja Sofija, Crkva Hora, Arheološki muzej, Muzej turske i islamske umjetnosti, Istanbulski muzej moderne umjetnosti i Dolmabahçe Sarayı.

Mnoge pomoćne zgrade raznih džamija su pretvorene u muzeje, te pružaju impresivan dojam osmanskog razdoblja.

[uredi - уреди] Građevine

[uredi - уреди] Bizantski i kršćanski Carigrad do 1453. godine

thumb|200px|right|Yerebatan Sarnıcı U današnjem Istanbulu se još mogu naći mnoge povijesne građevine. Mnoge građevine su danas ruševine, te postoji mali broj njih koje su izdržale stoljeća.

• Hipodrom (At Meydanı), sagrađen 203. godine
• Konstantinski forum (Çemberli Taş), sagrađen 328. godine
• Valensov akvadukt (Bozdoğan Kemeri), završen 368. godine
• Teodezijevi bedemi, završeni 424. godine
• Morski bedemi, završeni 439. godine
• razni povijesni spomenici, kao npr. 20 m visok obelisk Tuthmosisa III. donesen iz Egipta
• Cisterna Bazilika (Yerebatan Sarnıcı) iz 6. stoljeća

Neke crkve su skoro netaknute, preživjele prvo kao džamije, a onda kao muzeji:

• Aja Sofija (Ayasofya Camii, Crkva sv. Mudrosti), završena 537. godine
• Crkva Pammakaristós (Fethiye Camii), sagrađena u 11. ili 12. stoljeću
• kasnobizantska Crkva Hora (Kariye Camii), sadašnjeg izgleda od 14. stoljeća
• Aja Irena ili Crkva „sv. Irena” (Aya İrini), koja je izbjegla preobrazbu u džamiju, te je služila kao oružarnica

[uredi - уреди] Osmanski Carigrad

Osmanski sultan i njegovi dužnosnici, su odmah nakon osvajanja grad, željeli promijeniti njegov izgled, kako bi demonstrirali svoju moć i vjeru. Budući da su se divili grčkoj arhitekturi grad, za preobrazbu grada su zadužili Sinana (Mimar Sinan), porijeklom najvjerojatnije Grk ili Armenac, koji je razvio poseban osmanski stil gradnje.

Od 18. stoljeća, u gradnji se osjeća utjecaj zapadnjačkih stilova, kao barok (Lâleli Camii), klasični stil i secesija (Kamondo Merdivenleri, Beyoğlu). Za vrijeme Turske Republike, javlja se „Prvi nacionalni arhitektonski pokret”.

Osmanska arhitektura se najviše opaža u:

• palačama i rezidencijama
• džamijama i njihovim dodatnim zgradama
• velikim dućanima, trgovinama i konačištima
• bazarima
• namjenskim i ukrasnim zgradama

[uredi - уреди] Rezidencije

thumb|200px|right|Dolmabahçe Sarayı

• Topkapı Sarayı (Palača Topkapi) je do 1856. bila dom sultanove obitelji (harem), te sjedište vladara (divan), te stoga i središte osmanske vlasti i moći. Ova, više puta izmijenjena palača, se nalazi na vrhu poluotoka između Zlatnog roga, Bospora i Mramornog mora. Danas je jedna od najvažnijih istanbulskih turističkih atrakcija.

• Dolmabahçe Sarayı (Palača Dolmabahçe), koja je od 1856. bila upravno središte Osmanskog Carstva, sagrađena je na europskoj strani grada, čime se pokazivala sultanova privežnost Europi. Palača je građena od 1842. do 1853. godine.

[uredi - уреди] Džamije

thumb|200px|Yeni Cami thumb|Yeni Cami, pogled straga

Kao iskaz vjere, sultani, veziri i mnogi drugi osmanski moćnici, su obično bogato financirali izgradnju džamija. Veliki broj đžamija su građene po uzoru na Aju Sofiju.

Oko prostorije za molitvu je obično izgrađen kružni dvorišni prostor (sprskohrvatski turcizam: avlija, turski: avlu), te je obično izgrađen i külliye zajedno sa medresom, koja je npr. korištena kao osnovna škola (mektep), teološka ili liječnička škola sa prostorom za stanovanje (hücre), bolnica (dar-üş-şifa), hospicij (tabhane), pučka kuhinja (imaret), knjižnica (kütüphane), prenoćište (srpskohrvatski turcizam: karavansaraj, turski: kervansaray), kupelji (hamam), grobnice (türbe), a ponekad je građen i obzervatorij za kalendarske izračune, vezane uz religiju (muvakkithane).

Tipične džamije ovog razdoblja su:

• iz ranog osmanskog razdoblja
  • Mahmut Paşa Camii, najstarija primljena velika džamija iz 1462.
  • Sultan Beyazıt Camii - najstarija primljena sultanova džamija iz 1506.
• džamije arhitekta Sinana
  • İskele Camii u Üsküdaru - prva Sinanova džamija iz 1548.
  • Şehzade Camii - Sinanov početnički rad iz 1548.
  • Sultan Süleyman Camii - Sinanovo djelo iz 1557.
  • Rüstem Paşa Camii - dar velikih vezira iz 1561.
  • Piyale Paşa Camii - Sinanovo djelo iz 1578.
• kasnije razdoblje
  • Yeni Camii - građena od 1597. do 1663.
  • Sultan Ahmet Camii - slavna „plava džamija” iz 1617.
  • Sultan Mehmet Fatih Camii - nova zgrada nakon potresa, 1766. godine
  • Eyüp Sultan Camii - džamija utemeljena 1458., te izgrađena u novom stilu između 1798. i 1800.
• osmanski barok
  • Nuru Osmaniye Camii - kupolasta struktura, izvorno od bijelog mramora sa polukružnim dvorištem iz 1755.
  • Lâleli Camii - završena 1763. godine, te nakon potresa obnovljena 1783. godine, barokna džamija sa malim bazarom u podrumu
  • Nusretiye Camii - džamija za vojnike, građena uz nekadašnju vojarnu, iz 1826.
  • Dolmabahçe Camii - uz obalu Bospora, građena uz istoimenu palaču, iz 1853.

Napomena: turska riječ "camii" znači "džamija".

[uredi - уреди] Bazari

• veliki Prekriveni bazar (Kapalı Çarşı), Egipatski bazar (Mısır Çarşısı) i Knjiški bazar (Sahaflar Çarşısı)

• Valide Hanı i Rüstem Paşa Hanı.

Napomena: perzijska riječ "bazar" (بازار‎) znači "tržnica".

[uredi - уреди] Namjenske i ukrasne zgrade

thumb|200px|Kız kulesi po noći thumb|right|200px|Rumeli Hisarı

• turske kupelji (hamam)
  • Çemberlitaş-Hamam u Starom Stambulu
  • Galatasaray-Hamam u Beyoğluu
• bunari
  • Čisti bunar (şadırvan), unutar džamijskog dvorišta (avsu), npr. osmokutni bunar u Yeni Cami
  • Bunarska kuća (sebil), npr. Valide Sultan Turhan Hadice Sebili kod Yeni Cami
  • Česme (çeşme), npr. bunar iz 1906. kod njemačkog vrhovnog konzulata
  • zanimljivost je i bunar kod Hipodroma, kojeg je donirao njemački car Vilim II.
• turbe (grobnice)
  • mauzoleji raznih članova sultanove obitelji i visokih dužnosniga i plemića unutar Süleymaniye Camii, Aje Sofije i Eyüp Camii
• vojarne
  • Selimiye-Kaserne u Üsküdaru
• utvrde
  • Yedikule („dvorac sa sedam tornjeva“) na južnom kraju Teodezijevih zidina
  • Rumeli Hisarı i Anadolu Hisarı na Bosporu
• tornjevi
  • Toranj Galata
  • Toranj Beyazıt
  • Leandorv toranj (Kız kulesi) na bosporskom otoku, kod Üsküdara
• mostovi
  • stari most Galata, nekoliko puta mijenjan između 1845. i 1912.
• kolodvori
  • Sirkeci Garı, europski glavni kolodovor
  • Haydarpaşa Garı, azijski glavni kolodvor
• stambene zgrade
  • drvene zgrade koje se mogu naći u Fatihu i Üsküdaru
  • drveni ljetnikovci (Yali) koje se mogu naći na objee strane Bospora, u novije vrijeme su renovirane
  • boravišne zgrade sa podrumskim radnjama, koje su se otvarale u 19. stoljeću. Danas se mogu naći u Beyoğluu
• Zgrade veleposlanstava u Beyoğluu, danas većinom konzulati
• crkve i sinagoge

[uredi - уреди] Istanbul od pada Osmanskog Carstva do 1950-ih

[uredi - уреди] Prvi nacionalni arhitektonski pokret (1912. - 1929.)

Do kraja 20-ih godina u državi je trajao arhitekturalni pokret znan kao "Prvi nacionalni arhitektonski pokret". Primjeri su:

• Beşiktaş İskelesi, 1913. godine, arhitekt Ali Talat
• Haydarpaşa İskelesi, 1915. godine, arhitekt Vedat Tek
• Vakıf Hanı u Eminönüu, 1912.-1926. godine, arhitekt Kemalettin Bey
• Hotel Merit Antique u Lâleli, 1912.-1922. godine, arhitekt Kemalettin Bey

Od 30-ih godina, često su za javne zgrade zapošljavani strani arhitekti, koji su u turski ukrasni stil, dodali i međunarodni element, te su djelovali na lokalne, turske arhitekte.

[uredi - уреди] Drugi nacionalni arhitektonski pokret (1940. - 1950.)

Kao začetnika Drugog nacionalnog arhitektonskog pokreta, smatra se Bruno Taut (1880. - 1938.). On je napravio točnu analizu osmanskog stila, kao pročelnik katedre na Akademiji lijepih umjetnosti u Istanbulu i kao šef građevnog odjela u Ministarstvu obrazovanja u Ankari. Time je stvoren posebni turski građevni stil. Primjer:

• İstanbul Ünivertesisi, Fen Fakültesi, 1942.

[uredi - уреди] Višestruki građevni stilovi od 1960-ih

thumb|Moderni Istanbul

Istanbulsku arhitekturu zadnjih desetljeća obilježavaju višestruki stilovi u kojima se mogu naći svi elementi od sinanskog razdoblja, pa do najnovijih trendova u gradnji. Zbog velikog broja stilova, grad je postao pokusna zona moderne arhitekture.

• građevine arhitekta Sedada Hakkıja Eldema u "turskom" stilu:
  • Sosyal Sigortalar Külliyesi (1970.),
  • Atatürk Kütüphanesi (1976.)
  • Koç Holding A.S. Nakkaştepe Tesisleri (1986.)
• neboderi:
• Hotel InterContinental u Beyoğluu, visina 87 m, završen 1968.
• Barbaros Plaza u Leventu, dvije zgrade, visina 80 m, završeno 1987.
• Yapı ve Kredi Bankası u Levent, visina 120 m, završeno 1995.
• Işbank Tower 1 u Beşiktaşu, visina 181 m, završeno 2000.
• Sun Plaza in Şişli, visina 147 m, završeno 2005.
• mostovi:
  • Boğaziçi Köprüsü, prvi bosporski most, otvoren 1973.
  • Haliç Köprüsü (Fatih Köprüsü), most autoceste iznad Zlatnog roga, otvoren 1974.
  • Fatih Sultan Mehmet Köprüsü, drugi bosporski most, otvoren 1988.
  • Galata Köprüsü, novi most od 1992.
• televizijski tornjevi:
  • Camlica-TV toranj
  • Endem-TV toranj

[uredi - уреди] Zaštita kulturnih spomenika

Prvu sistematsku zaštutu gradskih spomenika, je pokrenula gradska vlast, krajem Prvog svjetskog rata, koji je ostavio mnoge spomenike opljačkana i oštećene. Ovaj projekt je od 1917. do 1918. vodio njemačko-turski povjesničar umjetnosti i pisac Friedrich Schrader. U 60-ima je u zaštiti spomenika posebno bio aktivan Çelik Gülersoy.

Od 1985. godine, cijeli istanbulski stari grad je na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.

[uredi - уреди] Obrazovanje

U Istanbulu se nalaze neke od najpriznatijih i kvalitetnijih ustanova visokog obrazovanja u Turskoj. Većina ovih sveučilišta su javna, ali se proteklih godine naglo povećao i broj privatnih sveučilišta.

[uredi - уреди] Sveučilišta

Neke od najpoznatijih obrazovnih institucija u Istanbulu su. Istanbulsko tehničko sveučilište (Istanbul Teknik Üniversitesi (İTÜ)), Bosporsko Sveučilište (Boğaziçi Üniversitesi), Sveučilište Galatasaray, Istanbulsko sveučilište (İstanbul Üniversitesi (İÜ)), Sveučilište Marmara (Marmara Üniversitesi), Yildiz tehničko sveučilište (Yıldız Teknik Üniversitesi) i Sveučilište lijepih umjetnosti Mimar Sinan (Mimar Sinan Güzel Sanatlar Üniversitesi).

Privatne obrazovne institucije su: Istanbulsko trgovačko sveučilište (İstanbul Ticaret Üniversitesi), Sveučilište Bahçeşehir (Bahçeşehir Üniversitesi), Sveučilište Koç (Koç Üniversitesi), Sveučilište Sabanci (Sabancı Üniversitesi), Sveučilište Bilgi (İstanbul Bilgi Üniversitesi), Istanbulsko kulturno sveučilište, Sveučilište Isik (Işık Üniversitesi), Sveučilište Yeditepe (Yeditepe Üniversitesi), Sveučilište Fatih (Fatih Üniversitesi), Sveučilište Maltepe (Maltepe Üniversitesi), Sveučilište Kadir Has (Kadir Has Üniversitesi), Sveučilište Haliç (Haliç Üniversitesi), Sveučilište Dogus (Doğuş Üniversitesi) i Sveučilište Beykent (Beykent Üniversitesi).

[uredi - уреди] Srednje škole

U gradu postoji veliki broj klasičnih, nacionalnih i privatnih gimnazija tj. srednjih škola. Zanimljiva je činjenica, da u Istanbulu postoji jako veliki broj francuskih gimnazija. Frankofone gimnazije u gradu su:

• Lycée Saint-Benoit (1783.)
• Lycée Sainte-Pulchérie (1846.)
• Lycée Notre-Dame de Sion (1856.)
• Lycée Saint-Joseph (1870.)
• Lycée Saint-Michel (1886.)
• Lycée Pierre Loti (1942.)
• Lycée Galatasaray (1868.)

Osim francuskih, postoji i nekoliko drugih stranih srednjoškolskih ustanova, kao: Amerikan Robert Lisesi (Američki Robert koledž), Uskudar Amerikan Lisesi (Uskudar američka akademija), Özel Alman Lisesi (privatna njemačka škola), Liceo Italiano (Talijanska srednja škola), te mnoge druge turske privatne srednjoškolske ustanove.

Anadolu Liseleri (Anatolijske srednje škole) su namjenjene učenicima koji su odrasli u inozemstvu, tako je npr. u Üsküdar Anadolu Lisesi, njemački nastavni jezik.

Posebnost su tzv. znanstvene srednje škole, u kojima se ohrabruju znanstvena istraživanja, te se smatraju najkvalitetnijim turskim školama.

Također postoji i određeni broj islamskih srednjih škola, kao npr. srednja škola za imame „Hatip Lisesi”.

[uredi - уреди] Knjižnice

U Istanbulu postoje mnoge knjižnice, od kojih su najvažnije:

• Süleymaniye knjižnica (Süleymaniye Kütüphanesi) (Beyazıt)
• Istanbul Çelik Gülersoy knjižnica (Çelik Gülersoy Kütüphanesi) (Sultanahmet)
• Knjižnica u palači Topkapi (Topkapı Sarayı Kütüphanesi) (Sultanahmet)
• Knjižnica Arheološkog muzeja (Arkeoloji Müzesi Kütüphanesi) (Sultanahmet)
• Knjižnica ženskih radova (Kadin Eserleri Kütüphanesi) (Haliç)
• Atatürkova knjižnica (Taksim)
• Knjižnica Goethe Instituta (Beyoğlu)
• Američka knjižnica (Amerikan Kütüphanesi) (Tepebaşı)
• Knjižnice sveučilišta
• Knjižnice muzeja
• Knjižnice javnih i privatnih poduzeća
• Lokalne okružne knjižnice

[