Stjepan Babić

Stjepan Babić (Oriovac, 29. studenog 1925.), hrvatski jezikoslovac, akademik

Sadržaj

[uredi] Životopis

Stjepan Babić rođen je u Oriovcu u Brodsko-posavskoj županiji, no roditelji su mu Zagorci (majka iz Risvice, otac iz Radrtog kod Tuhlja). Pučku (osnovnu) školu pohađao je u Oriovcu, gimnaziju u Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je 1947. napokon i maturirao. 1948. se zaposlio u Industrogradnji, i iste godine iz političkih razloga završio u Petrinjskoj (zatvor). Nakon Petrinjske upisao je Filozofski fakultet 1949., i s lakoćom je diplomirao 1955. hrvatski, ruski i njemački. Ostaje na fakultetu kao asistent, doktorat brani 1962., redoviti profesor postaje 1975. Potpredsjednik je Matice Hrvatske od 1989. do 1992., zastupnik u Županijskom domu Sabora od 1993. do 1997.

[uredi] Stručni rad

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih lingvista druge polovice 20. stoljeća. Školovan slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji je prekinuo s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju, i zajedno s Daliborom Brozovićem i Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsa Laszla) uveo lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremene lingvistike. Babićevo djelovanje je došlo do izraza na više područja:

Babić je bio višegodišnjim urednikom časopisa Jezik, sa stažem bez premca. Uloga toga časopisa bijaše istaknutom poglavito u doba komunističke represije, najviše u 60im i 70im godinama, kada je Babić vodio često "rovovski rat" s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.

kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan Babić je trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika:

Hrvatski pravopis iz 1971. zabranjen je i spaljen (komunistički vlastodršci su, metodološki, zaostajali više stoljeća za Inkvizicijom), dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, pa je poznat pod imenom "londonac". Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni hrvatski pravopis). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili Šulek i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali Klaić i Cipra 1944.), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Esencijalno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama Broza i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi "hrvatski" u naslovu. Ni školska gramatika, Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika, nije bila bolje sreće. Čim je ime od "hrvatskosrpski" promijenjeno u "hrvatski književni"- došla je i zabrana.

Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (prvo izdanje 1986., treće 2003.)-po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom slavenskom jeziku. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima.

no, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških lingvista, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (groteskni je primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst. Nasreću, nije se moglo izbaciti i kršćanstvo (a uvesti "križarstvo"), pa su nadobudni puristi odustali).

Vitalan na više polja jezične i ine kulture, stalno u središtu zbivanja, akademik Stjepan Babić je i dalje u vrtlogu jezičnih zbivanja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suauktorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, godine 2005.

[uredi] Bibliografija

Babić je jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka,...), ovdje navodimo knjige

"Hrvatski pravopis" (suautori Božidar Finka i Milan Moguš) 1. zabranjeno izdanje 1971. (pretisci: London 1972., Zagreb 1990.), 2 1994., 3 1995., 4 1996., 5 2000., 6 2002., 7 2003.
"Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika" (suautor Stjepko Težak) 1973. (kasnija izdanja zovu se "Gramatika hrvatskoga jezika", kao 1992. (7. izd.), 2000. (12. izd.): "Gramatika hrvatskoga jezika : priručnik za osnovno jezično obrazovanje")
"Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku" 1 (nacrt za gramatiku) 1986., 2 1991., 3 2002.
"Opća i slavenska terminološka problematika" 1987.
"Hrvatska jezikoslovna čitanka" 1990.
"Hrvatski jezik u političkom vrtlogu" 1990.
"Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika" 1991.
"Tisućljetni jezik naš hrvatski" 1991.
"Hrvatski jučer i danas" 1995.
"Hrvatski politički vicevi" 1995.
"Sročnost u hrvatskome književnome jeziku" 1998.
"Crvena magla", roman 2000.
"Vedre priče", kratke priče 2000.
"Hrvatska jezikoslovna prenja" 2001.
"Prijedlog za ukidanje hrvatskog jezika" 2003.
"Hrvanja hrvatskoga : hrvatski u koštacu sa srpskim i u klinču s engleskim" 2004.
"Hrvatski školski pravopis" (suautori Sanda Ham i Milan Moguš) 2005.
"Temelji Hrvatskomu pravopisu" 2005.
"Razmišljanja o Bogu i patnji" 2005.
"Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika" 2007.
"Rječnik kratica" (suatorica Milena Žic Fuchs) 2007.