Japanski jezik

Japanski jezik 日本語 [Nihongo]
Države govorenja:	Japan, Havaji, Palau
Regije govorenja:	Uglavnom Daleki Istok
Broj govornika:	materinski jezik: 127 milijuna
Rang:	8.
Razredba:	japanski jezici japanski
Službeni status
Služben u:	Japan, Angaur (Palau)
Regulatori:	Japanska vlada
Jezični kôd
ISO 639-1:	ja
ISO 639-2:	jpn
SIL	JPN
Vidi također: Jezik \| Popis jezika

Japanski samoglasnici

Japanski jezik (日本語, nihongo) je službeni jezik Japana, a osim toga se govori i u dijelovima Kine i Koreje koji su dugo bili pod japanskom vlašću, te područjima gdje živi puno japanskih emigranata (SAD, Brazil).

Postoji nekoliko teorija o nastanku japanskog jezika, ali znanstvenici se još uvijek razilaze u mišljenjima. Najvjerojatnija teorija povezuje japanski s izumrlim jezicima koji su se u prošlosti upotrebljavali na področju korejskog poluotoka i Mandžurije.

Zbog razvoja u dugogodišnjoj izolaciji, teško je pronaći bilo kakve veze između japanskog i drugih jezika. Japanski jezik zajedno s Ryukyu jezicima, koji se govore na području Okinawe, spada u japansku jezičnu porodicu.

Sadržaj

[uredi] Pismo

Pismo su Japanci preuzeli od Kineza u 5. stoljeću. Za ideografske kineske znakove zvane kandži (漢字) su razvili vlastiti sistem čitanja i iz njih razvili dva fonemska pisma, hiraganu (ひらがな, hiragana) i katakanu (カタカナ, katakana). Svako od tri pisama ima svoje mjesto i način korištenja. Dok se pojedini kandžiji ili skupine kandžija koriste za zapisivanje imenica i korijena glagola, hiragana se koristi u kombinaciji s kandžijima za zapis gramatičkih nastavaka (glagolska vremena, komparacije pridjeva, i sl.), gramatičke riječi (veznici, članovi itd.) i japanskih riječi za koje ne postoje kandžiji. Katakanom se pišu strane riječi i onomatopejski izrazi, a ponekad se koristi i za naglašavanje pojedinih riječi (slično kao podebljana ili ukošena slova u latinici). Osim ta tri pisma, povremeno se koristi i latinica (ローマ字, romadži), uglavnom za kratice i ponekad za naglašavanje riječi. U japanskom sistemu pisanja moguće je pisati vodoravno (s lijeva na desno) ili okomito (s desna na lijevo).

[uredi] Gramatika

Osnovna značajka japanske gramatike je "subjekt – objekt – predikat" (SOP) struktura rečenica, za razliku od većine indoeuropskih jezika koji imaju strukturu "subjekt – predikat – objekt" (SPO). Osim toga postoje samo dva osnovna glagolska vremena, prošlost i sadašnjost (koja se ponekad naziva i "ne-prošlost", zbog činjenice da se upotrebljava i za izražavanje budućnosti). Imenice nemaju spola niti broja. Pravila za konjugaciju glagola i pridjeva su relativno jednostavna i skoro uopće nemaju iznimki, a deklinacije imenica ne postoje.

Iako su osnovna pravila japanskog prilično jasna, problemi pri učenju tog jezika nastaju zbog različitih načina ophođenja ovisno o položaju govornika i njegovih sugovornika na socijalnoj ljestvici. Ovisno o tome da li govorite s nadređenima, nepoznatim osobama, prijateljima ili članovima vlastite obitelji, koriste se različite riječi i različiti glagolski oblici. Osnovna podjela razina "pristojnosti" jezika je na obični oblik (砕けた, kudaketa), jednostavni pristojni oblik (丁寧語, teineigo) i napredni pristojni oblik (敬語, keigo).